Search

Stijepo Gleđ Markos – “Moja hridino” (Aria Artis, 2021.)

Stijepo Gleđ Markos – “Moja hridino” (Aria Artis, 2021.)

Ime koje, vjerujem, nije nepoznato redovnim posjetiteljima ovih internetskih adresa, Stijepo Gleđ Markos dubrovački je tenor koji je zadnjih godina svoj zapaženi angažman u teatru, posebice u mjuziklima, praktički zamijenio duhovnom glazbom. “Moja hridino” njegov je prvi album, objavljen još u prvoj polovici prošle godine, ali koji time u ovo postadventsko vrijeme nije izgubio na svježini i aktualnosti. Naprotiv…

Jer Stijepo se svojim slušateljima obraća meditativnim jezikom strpljivosti i jasnog nadahnuća, usmjerujući svoj glas i nježnom gitarom oblikovane note prije svega uvis, u Nebesa u kojima vidi svoje izvorište, bezuvjetnu ljubavnu silu koja ga je obdarila talentima realiziranima na pozornicama od Dubrovnika do Londona, u ulogama poput one slikara Marija Cavaradossija u Puccinijevoj “Tosci”, ali i u nastupima pod svjetlima glazbenih festivala poput Šibenske šansone i Zagrebfesta. “Moja hridino” album je umjetnika sigurna u svoj glas i stav, u svoje namjere i doseg, ali i umjetnika koji ne želi uzburkati, ne želi podići nijedan val niti se “prodati” kao kreativna veličina. Stijepine – ili, kako bi to njegovi Dubrovčani rekli, Stijepove – pjesme uglazbljena su meditacija, konkretni produžetci njegovih intimnih molitava.

Da, (samouki) glazbeni kritičar u meni na prvo se slušanje zapitao gdje je tu “dodana vrijednost”, gdje je slap kojeg donosi kreativni zanos i umjetnička vizija upregnuta u verse i note… Ali to je više automatiziran, zapravo pogrešan pristup glazbi kakvu nam nudi Stijepo Gleđ Markos, to nije ono što uopće pogoni njegove glazbene kreacije. On ovdje kao da je oslobođen svega što se od njega tražilo na kazališnim daskama, odnosno, kao da je u ovom životnom razdoblju odlučio zastati i – zahvaliti se. A zahvalnost je u kreativnom radu, duboko sam uvjeren, nužan segment, bila ona provučena kroz cjelokupno stvaralaštvo kao tiha ponornica ili u datim trenutcima gurnuta u prvi plan, ako treba i kao molitveni čin. “Moja hridino” je upravo ovo drugo: meditacija, tihi žar, notno pismo zaštićeno od trendovskih titraja.

Zato zbirku i otvara “Oče naš”, pjevan na aramejskom, Isusovim jezikom, baš kao da traži bodrenje, blagoslov od Onoga od kojega sve dolazi i u kojeg se sve utječe, a nijedna pjesma koja slijedi, bili to prepjevi psalama 18, 23 i 103, posezanja za meditacijama sv. Terezije Avilske (“U meni se zbivaju tajne” i “Gledaj, On te gleda”), posudba iz kataloga suvremenog brazilskog glazbenika Fernandinha (“Jeshua”) ili engleske pjesnikinje Sare Fuller Flower Adams (“Bliže, o Bože moj” kao kratki, ali dojmljiv prepjev njezine “Nearer, My God, to Thee”, navodno zadnje pjesme koju je odsvirao brodski bend prije potonuća Titanica) ili pak Stijepine autorske skladbe, neće odstupiti od tog minimalističnog koncepta glazbe kao molitve. Minimalističnog gledano ili slušano čisto s tehničke strane, ali koncepta protkanog dugom zagledanošću, pokušajem da se pronikne u vječno s pozicije zahvalnosti i vjere te da se to isto prenese, kroz stvaralački čin višestruko proživi.

Stijepin album nije, dakle, tipični glazbeni proizvod niti ga je moguće – ili potrebno – žanrovski etiketirati ili zanatski secirati. Možda se ne bih, kao on u predstavljanju albuma, usudio te izvedbe atributirati kao “davidovske”, ali možda baš u tom pridjevu leži bit same zbirke. David, veliki kralj i psalmist, ali i veliki grješnik, zaista stoji poput uzora dubrovačkom tenoru koji po svojoj gitari prebire kao po liri i koji svojim snažnim, a nježnim glasom kao da evocira nebesko i svevremensko: “Moja hridino” zato jest glazba samo na elementarnoj razini, dok je u svojoj biti molitveni čin koji ne traži ništa horizontalno, već isključivo vertikalno.

Toni Matošin - glazbeni kritičar


7 views0 comments